Vladi Gotovcu
Naša zemlja je zabit, turoban kraj
ništa veliko
tu dugo ne raste ona čovjeku ne pruža
zadovoljstva nikakvih udobnosti
u njoj se uvijek kinjilo glađu, mučilo
i ubijalo radom
i na druge načine
premda se
čovjeku ponekad učini drukčije
u našoj se zemlji uvijek živjelo u mraku
u tmini naši očevi i očevi naših očeva živjeli su
tako: nekako su živjeli
mi živimo kako su nam namrijeli
mi sanjamo
u našoj se zemlji oduvijek živjelo
sanjajući
sanjalo se dabome o svjetlu
o njemu se s koljena na koljeno znanje sabiralo
proširivalo, čuvalo o njemu naše žene kazuju
našoj djeci o njemu pjevaju naše narodne
pjesme o njemu naši učeni ljudi raspravljaju
u debelim knjigama
taj san o svjetlu
daje smisao našem životu: u našim velikim trenucima
mi samo njemu služimo govori se: negdje
u dnu stoljeća netko je jednom vidio
svjetlo
okolnosti su zaboravljene (u našoj prošlosti
mnogo toga je zaboravljeno) ali ono svjetlo se
i danas drži
za sveto
odonda se natrag više nije moglo a ni ono
kako je bilo
ni ovo
kako jest
nije dobro
nešto temeljito treba učiniti u našoj zemlji
u nama ja ne jednom rekoh: neka je proklet
taj san o svjetlu
što guta naše najbolje ljude
a, s druge strane, zar da se mi danas (nakon
svega) pomirimo s time
da dovijeka u mraku
umiremo?
Boris Maruna
Malaga, 11. siječnja 1972.
0 Responses to “Boris Maruna: San o svjetlu”