Vlado Gotovac: iz neobjavljene knjige pjesama
Pojedinosti našeg mjesta
1.
Cijela je ulica puna zlih slutnja:
Miriše tek ispečeni kruh!
Postolar pjeva neobuzdane pjesme
Čopora svoje djece, opasnih igrača.
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
Oni mašu s otoka.
Oni viču iz rupa.
Oni živi ništa ne dokazuju,
A mrtve ih stiže šutnja doba…
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
2.
Opasna je svaka točnost:
Kad se divi tratinčici, na primjer;
I tišina trešnje
U njoj je rumena kap
Vječnost za svako carstvo.
Između tratinčice i Heraklita
Proročke slučajnosti nemaju gospodara:
U jednoj igri za djecu, more i Sibilu.
A trenutak mnoštva —
To je poniženje s rojevima muha.
3.
Kome se obratiti za činjenice,
Poslije Platona?
Jedinstvene Kristove grudi
Probodene su. A pjeva se
Slučajno: od sjećanja do nemogućeg.
Raspitujući se o činjenicama,
Odsutni su druga strana zgode
I visine nad njima prazne su:
Skrenuvši s puta
Oni su na smetištu zaustavljeni slučaj.
4.
Mnoštvo je prepušteno samoći;
Unutrašnjost mu je oceanska —
Pučinom svjetlucaju otoci…
Poniženje i riječi izjednačeni su.
Svi su složni da ne mogu nestati!
O, nevino pričanje!
Uvijek ljepše od vremena!
To bdijenje među riječima
U kojem me oslovljava slavuj,
Kad preostaje jedino nemoguće.
5.
O, nevina ljubavi! Iznutra nebo,
Izvana zemaljska oluja!
Zamršeni slučaj anđela koji sanja
S obe strane vremena,
Tvoja je tajanstvenost…
Ruža je tvoje unutarnje kazalište.
Preostale riječi su posve nerazumljive:
Tišina snijega nad kojom samo zvijezda prolazi!
I sve što točno vidiš
S tobom dijeli nesreću.
6.
Svako jutro uspinjao si se na Topanu
U pet sati i četrdeset minuta —
Topao, ponizan i bezbrižan: u svojoj vjeri.
Svega su te ispunjavale bilješke anđela —
Zamršene, nepovratne riječi iz Imotskoga.
Ministrant i ulični apologet Golgote —
Toliko vrtoglavica bijaše u svakoj riječi!
I nitko ti nije opraštao tvoj beskraj: borove, jezero, stijene!
A vrijeme je bilo u priči o svecima
I o jednoj ljubavi, koja je tek tražila svoje riječi…
7.
U fantomskoj oluji monomanije
Duša postavlja do sada nepoznato pitanje:
Kako se piše o izvanjezičnom?
To je naša svakodnevna činjenica!
Kraj jedne zablude pretvoren u mjesto zaborava…
S više tišine biva opasniji,
S više tvari biva bolniji moj slučaj;
Ali riječi zato ispravljaju zgode:
One i tijelo isto čine
Povezujući dvije točke oblikom…
8.
Za mojom prijateljicom
I zrak ostaje neshvatljiv!
Gdje su bili uvojci zamršeni
Uzalud sada poričem grijeh… Uzalud plavetnilo!
Za njom se ne mogu sklopiti oči.
Ne mogu sanjati: Bijeg je beznadna okrutnost.
Svi njegovi darovi ostavljaju me patnji.
I ptice su ovdje bjegunci!
S mojom prijateljicom, bilo gdje,
Svaka je zgoda bezvremena.
9.
Sve što je izvanjezično istom poučava…
— Ah, te pjesme, zapetljane lukavstva patnje;
Gdje se riječi kroz tjeskobu provlače
Umjesto zanosa i stare čistoće svoje…
Uvijek sam uzalud napuštao tu muku!
Gledam: Nad nama velika tišina poniženja.
Uzalud su riječi, zgoda ostaje bezimena…
A onda, jedne noći, bukne cijeli arhipelag —
Likovi spaljeni u susretu. I da bi uopće
Sve to nešto bilo, postalo je hir…
10.
Naša kuća u Imotskom podignuta je
U prizoru starih priča. To bijaše vjerodostojno:
Kao da je svaka riječ pitanje vile!
Naivna je prolaznost svega toga… Bezlična mudrost
I po svemu nepozunat osjećaj.
Bezimena strana vremena,
Nakon svega još opasnija: s pouzdanjem u činjenice!
Dvoboj doba i ponora — cijeli je slučaj;
Tema koja predstavlja izlaz
Sveden na san u kojem tvar nije napuštena.
11.
Stari dom s gospodskim obvezama:
Tamo su znali kako se što čini,
Kad je vrijeme za koju zgodu
I tko to zahtjeva, u kojem sjaju…
Ne ulazi: Ništa nije preostalo.
Razvaline su slikovita šutnja pada;
Neuspjeh koji godine uljepšavaju…
A sanjarenje riječima vraća mjesto
Na kojem će se opet znati
Ono što je zaboravljeno: Pitanje upućeno šutnji.
Mjesto pisanja I.
Ratna skica
Lovreć bijaše pun hrvatske ratne pustoši;
Na jednoj od naših bezbrojnih granica: usnula straža.
— Ta nedokučiva zemlja, ratna šara,
Što lako zapjeva, zaboravi i usne…
Čudo kruh. Čudo bor. Čudo tišina.
Gdje se noć prepušta ponorima,
A na dnu snivaju djeca.
— Sve tu luta između granica…
Još jednom bijaše rat. Sve puno nepoznatih riječi.
Mi smo se igrali feudalnih zasjeda u vrtu.
Vojnici su prolazili neshvatljivo i ravnodušno.
Na pustoj granici naše tragedije smjenjivali su se stražari.
A nas je na svakoj strani bilo sve manje.
1952-1960.
* * *
Spavam: To je mjesto slobode.
Jedina sadašnjost kojoj sam potreban
Nigdje se drugdje neće pojaviti.
Strana prošlost i strana budućnosti
— Dvije strane okomice
Kojom uminu san…
* * *
Zima mi je. Usred noći.
Bijela zima!
Ljulja mi se. Cijele noći.
Valovima, zamirući!
Vrti mi se. Pada mi se.
U ponoći!
Odlazeći, posred noći,
Bijelom zimom:
Neću stići!
Ljudi mogu kao ribe
Ljudi mogu kao ribe: biti
S jednim svijetom u drugom svijetu.
Oni mogu živjeti u jednom svijetu,
Gledajući drugi svijet iz njega.
U svijetu koji tako gledaju,
Svijet je u kojem žive kao ribe.
Ljudi, također, mogu imati ribe,
Koje ih gledaju iz svog svijeta.
I oni mogu gledati ribe,
Gledajući drugi svijet u svom.
Tamo stoje ljudi
Tamo ljudi uvijek nešto čekaju
tamo gledaju
tamo je tišina
ona najviša
Tišina izvana hladna
iznutra pomirena
S osjećajem kobi
što možda neće doći
Tamo stoje
U nevidljivim poslovima
duše u prolazu
Zagledani niz stvarne pojedinosti
Mjesto je stalno ispunjeno
Tamo je obala i visine
sat sa zvijezde
početak i učinak
Jedne od nijemih daljina
duše u prolazu
Tamo stoje ljudi kojima se približavam
u prolazu
obalom mora
Spavač lebdi bez staze
Među ledenim oštricama šutnje…
On se oslanja na otvoreni beskraj:
Kao slučajni trenutak
Na neshvatljive riječi…
Mjesto pisanja (II)
I.
Pod tužnom vrbom
Pljusak čiste visine
Srebro pomišljenih riječi
Okiva
U tamnici kiše
U jednom oku
Ponovljena slika trenutka
U drugom oku
Otok i ništa više
Duša i Srce —
Dvije nijeme obale
Između njih tijelo
— Ponor Lepoglave —
Izjednačuje sve
Tek oblik se opire
II.
Imotski!
U tebi još ima riječi
Za mene: čujem svoju visinu.
Otok se umotao tamom oluje:
Crno zrno zemaljskog sna
Pod tužnom vrbom…
Imotski! Gospodine moga jezika!
U jednom oku Modro, u drugom Crveno
Tvojih jezera…
III.
Otočja gdje se susrećeš
S riječima bez dna
Što iz prizora u prizor
Iste približnosti oblikuju
— Ta bliskost za svaku sitnicu…
Otočja gdje tijelo je zaustavljeno riječima
U svakoj našoj uspomeni
A studena tama oka
Umnaža vlastite slike —
Zrcala u Modrim i Crvenim odajama sna…
IV.
Suhim koritom šumi presahla rijeka
I naše zvijezde sjaju na njezinom nevidljivom dnu,
A između obala lebdi teška skela u golemom odrazu.
Pjesma tog trenutka nijednom drugom ne pripada.
*
Nježnost je sjaj preodjeven tamom:
Nezaboravak jednog slučaja iz katakomba;
Gdje nas zaustavlja jedna zvijezda
Na dnu vječne tame ugašena.
V.
Beskraj je samo riječ,
— koja lebdi izvana… —
Ratnik bez domovine,
Bez pobjede i bez poraza…
Nigdje nikakvih granica —
u prostoru… —
Samo blato koje ostaviše mrtvi…
VI.
Gledam tvoj osmijeh —
Na svakoj usni jedan trag neba.
Možda zametnut, možda zaboravljen,
Pravedan trag anđela…
Gledam tvoj osmijeh —
Tišinu zrcala među usnama.
Gledam tvoj osmijeh —
Krila podignuta nad mojim ponorom…
VII.
Nestao je trag anđela —
Prividni gubitak u visinama,
Nemarni trenutak vječnosti!
S čistoćom visine
Moj ponor je dublji i tiši…
VIII.
Jedan drugi svemir
Tajno se u tebi slavi;
Prolazeći mojim svemirom,
Kao njegova zagonetka…
A ti si objašnjenje,
Koje se igra s tvari —
Dar slučaju među zvijezdama.
Napomena
Ove su bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine.
Pisao sam ih potajno jer dopušteno mi je bilo napisati samo jedno pismo mjesečno, a najviše trideset redaka — upućenih ili supruzi ili kćeri ili roditeljima. Sadržaj pisma bio je točno određen pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis — usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju — onoga što sam želio dobiti u paketu.
Mogao sam primiti jedan paket, težak 3, 5 kg, svaki drugi mjesec.
»Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite.« Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đ orđa Mamule, javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima.
Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.
»Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo.« — objašnjavali su mi drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove — sve dok mi je tijelo izdržalo: do bolesti.
Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi. Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao.
Pisao sam jedino u trenutcima kad sam bio posve siguran da u blizini nema nikoga. — Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uređeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni.
U zatvorima neprekidno traju borbe između čuvara i robijaša.
Nisam smio prečesto ići na zahod. Postao bih sumnjiv. Za pisanje sam uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.
Bilješke imaju četiri dijela zato što sam u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje. Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: moje nastojanje da opstanem, da opstane moj svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.
Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio sam to pišući ovaj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada mojim prijateljima, mojoj kćeri i mojoj supruzi.
Zagreb, 10. siječnja 1977. godine.
Ja sam tvoj lijek meni trebaš ti, nitko nije kao ti mogao bi me izgubiti, ajde se pokaži ovo nije igra, naša ljubav nije igra ali ima pravila, daj mi dođi daj mi svoj lijek lijek daj daj ja te čekam na krevetu od ruža, sviječe od latica, krvet od bospora, dođi mi u podne jer moja te ljuba nebude čakala ajde dođi ova ljubav nije igra, daj daj lijek, ti mene trebaš……